Nenaučna i naučna politika
Već sam više puta u dosadašnjim tekstovima isticao da je politika jedna od retkih oblasti u koje nije zašla nauka, odnosno egzaktna spoznaja.
U tom smislu su sve dosadašnje opcije i na njima zasnovani sistemi nenaučni, zasnovani na netačniom parametrima, od robovlasništva, preko nasledne aristokratije, do parlamentarne demokratije, a naročito izvitoperenih demokratija, kao što su fašizam , nacizam i komunizam, koje su se pretvarale u diktature.
Naučna politika je ona koja se zasniva na egzaktnim i proverljivim parametrima.
Tako gledano egzaktna ili naučna politika je ona koja se zasniva na meritokratiji kao principu funkcionisanja.
Drugim rečima, politika zasnovana na meritokratiji garantuje funkcionisanje sistema. Narav no, pod uslovom da meritokratija ne ostvaruje plutokratske, nego svoj ei narodne ciljeve.
Dok odsustvo meritokratije garantuje nefunkcionalnost sistema, što se onoliko puta dosad pokazalo.
Za primenljivost tog meritokratskog principa najbolje je kada za njega postoji saglasnost većine.
A kada ona postoji, radi se o sistemu demokratske meritokratije.
I taj sistem spada u naučnu politiku, politiku zasnovanu na egzaktnim parametrima.
Kada se većina ne bi saglasila da stvari u društvu funkcionišu meritokratski, morao bi se pronalaziti drugi način da se ostvari to meritokratsko funkcionisanje. Zato što je samo taj način funkcionisanja egzaktan i efikasan. Sve drugo je utisak o tačnosti zasnovan na volji da bude onako kako se želi, a ne onako kako jeste. Na tom principu su zasnovane sve politike i sistemi koje nazivam nenaučnim. To su sistemi volje, a ne sistemi činjenica.
Sistemi volje mogu biti dopadljivi, ali ne i funkcioonalni. I to je činjenica, baš kao što je činjenica da jedino sistem zasnovan na meritokratiji može biti funkcionaln.