Kakvim će se carstvom završiti savremene republike, odnosno demokratije?
Ko poznaje istoriju, poznato mu je koliko je Rimskoj republici trebalo da se od republike transformiše ili restrukturira u imperiju, odnosno carstvo.
Bio je to dug, krivudav proces prepun uzaludnih pokušaja da se zaustavi neminovno.
Zašto je carstvo, kao diskontinuitetni nastavak republike, bilo od ove bolje u funkcionalnom i organizacionom smislu?
Okosnicu rimskog društva je činila dobro uvežbana, sposobna i organizovana vojska, čija osvajanja su predstavljala i stub ekonomskog bogatstva Rima i koja je u poodmaklom stadijumu imperije čak birala, među svojim sposobnim vojskovođama i careve, nekad sa više, nekad sa manje uspeha.
Carstvo je čak, za razliku od republike, kojom su vladali “kolenovići” /patriciji/, bilo manje rigidno i manje zatvoreno.
Ako je republika bila svojevrsna patricijska, carstvo je bilo vojna demokratija.
U republici je bilo najbitnije nasledno poreklo, a u carstvu dokazana sposobnost, a pre svega u vojnom domenu.
Nekoliko rimskih careva čak nisu poreklom bili ni Rimljani, a kamoli patriciji.
Braneći republiku od “tirana”, počev od Cezara, koji je čak pokrenuo i mogućnost da zaslužni pripadnici plebsa, iako “niskog porekla”, postanu i senatori, patriciji su pokušali da odbrane svoju vlast i privilegije.
Zato su se i događali građanski ratovi, koji su se završili porazom patricija i njihove republike, čiji “zagrobni život”više nije imao gotovo nikakav značaj.
Koji je to sloj i da li ga već ima, kao aktivnog, u politici?
(Uzgred da napomenemo da je u doba vladavine Rimske republike, onima koji su činili okosnicu tadašnjeg društva, a tada je to bila vojska, i njene vojskovođe, i doslovce bilo zakonima zabranjeno da se bave politikom. Njeno je bilo da ratuje, osvaja i povećava ekonomsku moć Rima, a pre svega patricija.
Cezar je, međutim, sa vojskom prešao Rubikon i otada je trajala bitka za restrukturu političkog upravljanja, koja se završila propašću patricijske republike.
Vojska je postala ne samo glavni ekonomski, nego i glavni politički faktor iz čijih redova su iznicali i bili, opet od strane vojske, i birani carevi.)
Okosnicu modernih društava i faktor njihovog bogaćenja danas čine posednici znanja i sa njim povezane sposobnosti.
Taj sloj, međutim, još nije postao politički aktivan.
Pojedini njegovi pripadnici se i uključe u ovu ili onu stranku, pa time i u borbu za vlast, ali interesi za koje se svesno ili nesvesno bore još nisu i njihovi, odnosno interesi njihovog sloja.
Politički su najmanje aktivni, manje aktivni od pripadnika bilo kojeg drugog sloja društva.
Učešće u politici im, doduše, nije i doslovce zabranjeno, ali organizacije preko kojih bi mogli postati politički aktivni su im odbojne, strane i neinteresantne.
To je i stvorilo krilaticu: Pametan čovek ne ide u politiku.
Postavlja se samo pitanje: A kakva mu je to pamet kada dopušta da njime i celim društvom vladaju nepametni ili, rečeno pomalo arhaično, “neuki a lukavi”?
Asocijacija “Restruktura” je zasad jedina organizacija koja se otvoreno zalaže za sistem demokratske meritokratije, u kojem će, uz saglasnost većine, vlast pripasti sloju posednika znanja i sposobnosti, osnovano tvrdeći da će od te vladavine kolateralnu korist imati i narod, koga su dosad, doduše i uz njegovu pomoć, svi varali, tvrdeći da rade isključivo u njegovom interesu, što je besomučna i notorna laž.
ZAKLJUČAK:
Kao što svojevremeno Rim, bilo kao republika, bilo kao carstvo, bez dobro organizovane, moćne i funkcionalne vojske ne bi bio Rim, niti bi uopšte postojao, tako današnji svet, uključujući i tzv. velike sile, ne bi bio ni približno ovoliko tehnološki razvijen bez posednika znanja i na njemu zasnovanih sposobnosti.
Rim je svojevremeno mogao i bez patricija, pa i bez dobrog dela plebsa, ali bez organizovane, moćne i funkcionalne vojske nije mogao da bude to što je bio.
I savremeni svet može i bez kapitalista, čak, usled sve većeg razvoja automatizacije, i bez radničke klase, bez klasičnih političara da ne pričamo, ali ne može, niti bi bio na sadašnjem nivou razvoja bez posednika tehnoloških i svih drugih relevantnih znanja.
I kao što je vlast u Rimu na kraju pripala onom sloju kojem je, obzirom na sve, logično i pripadala, tako će i svetska vlast za dogledno vreme pripasti sloju kojem logično i sleduje.
A sve to će se odigrati najdalje za sto godina, a započeti uskoro i to, možda, baš u Srbiji, koja je ionako već duže vremena zemlja prepuna istorijskih presedana.