Da li je demokratija vladavina naroda ili vladavina pomoću naroda?
Šta je suština vladavine bilo koje grupe?
Da se unutar te vladavine nesmetano ispunjavaju njeni interesi.
Čiji se interesi ostvaruju unutar demokratije, odnosno parlamentarne demokratije kao političkog sistema?
Interesi naroda? Ne bi se reklo. Narod postaje sve siromašniji.
&
Ostvaruju se interesi izglasanih političara i interesi krupnog kapitala. I to je očigledno.
U toj situaciji narod (većina) služi da se pomoću njega, kao glasačke mašinerije, dolazi na vlast i vlada.
Kako se narod pridobija?
Obmanom ili, kako se to sofisticirano kaže: političkim marketingom. Na to se troše silne pare i angažuju stručnjaci za masovnu psihologiju.
&
Narod može postati suvladar u sistemu demokratske meritokratije, u kome vlast pripada i vrhunskim stručnjacima iz raznih društveno korisnih oblasti.
To suvladarstvo je najviše što narod može.
Sve druge varijante su prevara, uključujući i tvrdnju da je demokratija „vladavina naroda“.
&
Dakle, najviše što narod može jeste da bude suvladar sa vrhunskim stručnjacima, koji jedini mogu da ostvare interese naroda, vezane za poboljšanje životnog standarda.
Priče o narodu kao vladaru su ne samo netačne, nego i zavodljive i služe tome da narod ostane van moći, a samim tim i van mogućnosti da pristojno živi.
Dokle će narod verovati u te „demokratske“ iluzije?
To je teško proceniti, ali najverovatnije će mu ta vera opstati dok mu se ne ponudi nešto drugo, njemu prihvatljivije, i to od strane moćnika. Sadašnji moćnici mu to drugo, naravno, neće ponuditi. Oni su mu ponudili pomenute iluzije i rade na njihovom održavanju.
Nešto drugo mu mogu ponuditi samo neki budući moćnici, kojima će to biti u interesu, kao što je nuđenje „demokratskih“ iluzija u interesu sadašnjih moćnika.
Ko su ti budući moćnici?
Oni koji zasad služe postojećim moćnicima i služiće dokle god ne požele da oni budu moćnici. Mogli bismo ih nazvati i kandidatima za meritokrate, odnosno za vladaoce po osnovi stručnosti.
&
Tako se stvari odvijaju u istoriji, koja je, da parafraziram Pareta, istorija kruženja, odnosno smene moćnika, kojima je Pareto dao ne baš tačno ime, nazivajući ih elitama, a toliko puta se pokazalo, kao što se pokazuje i sada, da vladaoci nemaju previše, pa čak ni dovoljno elitnih osobina i da su neretko oni nad kojima su te elite vladale bili elitniji od vladara. A to znači da vlast nije donosila elitnost, nego moćnost, odnosno oružje i novac i tako je i danas. Problem je „samo“ u tome što do oružja i novca, kao glavnih atributa moćnosti, mogu doći i najneelitniji slojevi, uključujući i kriminalce.
Demokratska meritokratija će po prvi put u istoriji na vlast dovesti elitu, odnosno posednike vrhunskog društveno korisnog znanja.